Oćemo ča sparićat?

Uvijek vesel, spreman na šalu, razigran, ali u isto vrijeme i promišljen, kritičan, malo i ciničan, takav je bio moj omiljeni šaman, jedini kojeg sam poznavao. Iako on sam nije volio da ga tako zovem. Senzibilan i inteligentan, s mudrošću i pronicavošću čovjeka s ulice, znao je u sekundu ocijeniti čovjeka ispred sebe, znati gdje je bio i kuda ide. Veliki psiholog i mudrac koji se nije uklapao u nikakve norme i regule, stoga je sebi dao potpunu slobodu da pljuje, kritikuje ili hvali bilo koga i bilo gdje. Potekao iz iste iz duhovne loze Splićana buntovnika, anarhišta i bombišta, kao što su bili Miljenko Smoje, Toma Bebić i ostali. Fala ti prijatelju na svemu što sam naučio od tebe i za svaku dragocjenu sekundu koju smo proveli zajedno. Šteta što si partio tako rano, još puno toga dobroga si mogao napraviti. Ali dobro, to je bila tvoja odluka.  

Dvije lekcije koje sam naučio od tebe ću ovdje ispričati.

Prva je o nedostatku vrimena za druženje, tzv. kvalitetnom vrimenu za prijatelje. Uvijek u trci za nečim ili nekim, najčešće novcem, rijetko imamo vrime za druženje, za opuštanje, za smijeh, za zajebanciju. Mislimo da je ono što radimo važnije od toga, da smo važniji ili čak bolji od drugoga. Bar sam ja tako mislio. O budale. Zadnji razgovor mene i mog šamana je počeo s njegovim upitom 'očemo ča sparičat'. Jasno, ja sam imao bitnija posla. Lekcija je naučena, koliko god se osjećao važno, koliko god ono što radio bilo hitno ili bitno (sad znam da ne postoji ništa takvo), ako mi se kreira prilika, poziv da budem s nekim, da se družimo ili da nekome pomognem, ja sam tu. Ostavljam sve ono što radim s strane ma koliko to bilo važno, neka svijet čeka, neka vrijeme čeka, jer znam da me moj duh, moje više Ja vodi tamo gdje trebam biti i s kim trebam biti. Da služim i pomognem drugome ili da sam dobijem neki novi uvid, pomoć koju sam tražio ili da jednostavno obogatim svoj duh u društvu s drugima, da dam i otvorim svoje srce.

Druga naučena lekcija je lekcija o zlatnom budi, onome istinskom slobodnom biću koje leži u svakome od nas ispod slojeva gluposti, strahova, uvjetovanja društva i okoline. Tek s očima punim ljubavi, razumijevanja i prijateljstva otkrivam svog zlatnog budu, svoje pravo Ja. Kad navučem takvu zavjesu ljubavi preko svojih očiju i gledam svijet oko sebe, čovjeka kraj sebe, onda ne vidim njegove mane, ne vidim ono što mi smeta, shvaćam ga u potpunosti, volim ga i prihvaćam cijeloga, otkrivam u punom sjaju zlatnog budu u njemu. Povezujem se s onim najvišim, najsvetijim i najsvjetlijim što taj drugi ima u sebi i tako otkrivam ono najbolje i u sebi. Onda sve gluposti ovog svijeta brišemo zajedno. Iscjeljujemo sve oko sebe i sami sebe. To je uistinu hodanje u ljepoti, biti u skladu s sobom i svijetom oko sebe, vidjeti svijet i ljude u pravim bojama, vidjeti sebe u pravim bojama, duginim bojama ljubavi, razumijevanja i prijateljstva.

Hvala ti na ovim velikim lekcijama dobri stari šamane. Vidimo se u kraljevstvu nebeskom. Odatle ćemo zajedno bacati svijetlosne kugle na svaku glupost, na svaki idiotizam koji odvaja ljude jedne od drugih, na mrak i tamu koja se pokušava uvuči u ljudska srca.

Adio moje Igore!

Tags: sloboda, čovjek