Hrana?

29 January 2017.

Većina prehrambenih artikala kupljenih u obližnjem supermarketu ili dućanu predstavlja potencijalni zdravstveni rizik. Sve češći slučajevi salmonele i ostalih oblika trovanja hranom su samo vrh sante leda problematike današnje ljudske prehrane koja se temelji na konzverviranim, pesticid-iziranim, pasteriziranim, plastificiranim, GMO-inficiranim i na ostale načine kontaminiranim prehrambenim artiklima. Velike korporacije koje kontroliraju proizvodnju i prodaju hrane uopće ne mare za zdravlje čovjeka niti za fatalne ekološke posljedice tzv. industrijske poljoprivrede već se samo brinu za svoj profit.

Rafinirani šečer, obična kuhinjska sol, bijelo brašno i rafinirano biljno ulje te u novije vrijeme sve češći umjetni zaslađivači (aspartman) i umjetni pojačivači ukusa (mononatrijev glutaminat) su toksični elementi toliko štetni za ljudsko zdravlje da su odavno trebali biti zabranjeni. Interesantno je da su ovi toksični sastojci i dalje temelj ishrane većine ljudi i to najčešće u obliku kruha, peciva i slatkiša. Stoga nije čudno da se kruh katkad naziva hrana robova jer deblja, zatupljuje i pasivizira čovjeka na radost vlastodržaca, a istovremeno nema nikakvu hranjivu vrijednost već dapače djeluje toksično na organizam. Interesantno kako je većina ljudi i dalje ovisna o ovoj vrsti namirnice, na sličan način kako je alkoholičar ovisan o alkoholu, pušač o cigaretama, narkoman o drogi, jer bez obzira što i znaju da im to šteti i dalje se vračaju po još. Da li se itko zapitao zašto su razne pekare najposjećenije ustanove nakon uvijek popularnih ugostitetljskih objekata iliti kafića? Pitam se zašto se više trude lagati i uvjeravati nas da živimo u demokratskom sustavu gdje navodno imamo slobodu izbora, kad je u pitanju obično robovlasničko društvo s tim da je faraonski bič zamijenjem tupošću i pasivizacijom čovjekava uma koji se onda dobrovoljno javlja na službu svom gospodaru.

Danas je većina ljudi jednostavno neuhranjena ili ima veće ili manje zdravstvene probleme koje se direktno mogu povezati s lošom ishranom. Zbog uništavanja tla raznim kemikalijama u obliku umjetnih gnjojiva, pesticida, herbicida čak i relativno dobro izbalansirana prehrana temeljena na voću i povrću nije adekvatna jer je tlo osiromašeno nutrijentima (mineralima), stoga ni čovjekovo tijelo ne dobiva zadovoljavajuće kvalitetne nutrijente bez obzira na eventualno veliku količinu onoga što se pojede.

Rješenja su nam na dohvat ruke jer je zdravlje prirodno stanje našeg organizma i možda je za početak dovoljno prestati konzumirati otrove kako bi se stvari pomakle u pozitivnom smjeru. Ovdje možemo naučiti nešto i od životinja (divljih) koje će radije uginuti nego pojesti kontaminiranu hranu. Razlog je vrlo jednostavan, njihova osjetila im govore da to ispred njih jednostavno nije hrana, a kako uvijek slušaju svoj zdrav razum i instinkt (za razliku od većine ljudi), onda tu smjesu jednostavno zaobiđu u širokom luku. Svatko tko je probao post pa čak i kratkotrajni od jedan ili dva dana može svjedoćiti da se osjeća bolje jer mu se organizam u biti odmara od procesiranja otrova koje svakodnevno unosi u sebe misleći da se hrani.

Osim ovog svojevrsnog bojkota plastificirane sintetičke hrane iz blještavih supermarketa, rješenje leži u konzumiranju zdravo uzgojene, ekološke i organske hrane. Danas čak i u Hrvatskoj postoje brojni ekološki uzgajivači hrane, broj OPG-ova svaki dan raste, a tu su i grupe lokalne razmjene gdje se hrana može direktno kupiti od uzgajivača, a koje su dostupne u svim većim gradovima. Stoga nije problem preusmjeriti svoju energiju u obliku volje, vremena i novca podržavajući te ljude i lokalnu zajednicu, a ne gubiti energiju šetajući po trgovačkim centrima i kupovati sintetički otpad u obliku hrane, odjeće, obuće i raznih hi-tech gadgeta. Uzgoj vlastite hrane u svom vrtu ili na svom imanju je nešto što bi trebalo biti omogućeno svakom čovjeku, jer vlastiti vrt osim izvora zdrave hrane, zdravlja i obilja pruža i puno više onome tko se brine o njemu. Da država uistinu radi za dobrobit svojih građana, vrlo lako bi riješila egzistencijalno pitanje svakog pojedinca i obitelji na način da aktivira gomilu zapuštenog poljoprivrednog zemljišta te da ista trajno dodjeli ljudima koji bi onda imali način da se mogu prehraniti i zemlju na kojoj mogu živjeti.

Ovaj tekst sam počeo pisati samo radi jednog slučaja kad mi se pred očima otkrio užasni mehanizam koji se koristi kako bi se uvozno voće konzerviralo prilikom transporta. Iako sam to donekle već znao i slutio, a i često sam gledao u te natpise i upozorenja, sve do sada se nisam na to obazirao. Više to neću ignorirati i da parafraziram meštra iz Velog Mista, više neću mučat! Oho!

Ovako priča počinje: potreba za praznim kartonskim kutijama me odvela do obližnjeg trgovačkog centra gdje sam besplatno došao do pristojnih količina kartonskih kutija u kojima je bilo zapakirano voće koje se prodaje u rinfuzi. Međutim, nisam ni slutio da ću osim kartonskih kutija dobiti i precizne informacije (crno na bijelo) čime se sve tretira voće iz uvoza koje se prodaje kao hrana po policama svih trgovačkih lanaca u Hrvatskoj. Naime na svakoj kutiji jasno piše deklaracija artikla i naziv kemikalije kojom se voće tretiralo da se održi tijekom transporta i skladištenja. Pa idemo tamo gdje nas ove informacije vode...

1. Otrovi koje sam našao na voću
2. Je li to mi svjesno sebi radimo?
3. Što je ljudima hrana?
4. Ishrana
5. Način ishrane
6. Postani vrtlar
7. Vrt moj maleni
8. Dodatak A: Sjemenka liječnik (Anastazija)
9. Dodatak B: On će sve sam pripraviti (Anastazija)
10. Dodatak C: Kako doći do eko hrane..

Otrovi koje sam našao na voću

Banane 'Bonita' iz Ekvadora: tretirano s THIABENDAZOL-om i IMAZALIL-om (vrlo interestanta izjava: tretirane su kemikalijama kako bi se očuvao kvalitet)

Naranče 'Klementina' iz Grčke: tretirano s ORTHO-PHENYL-PHENOL-om, IMAZALIL-om i voskom

Naranče 'Navelina' iz Španjolske: tretirano IMAZALIL-om (malo je morbidan natpis da su naranče u biti liječene s imazalilom):

A sad ponešto o svakom otrovu koji se nanosi na voće kako bi se ili 'liječio' ili mu se održala 'kvaliteta':

IMAZALIL:

Fungicid koji se koristi od 1983 za tretiranje hrane nakon žetve/branja, najčešće se koristi za tretiranje citrusnog voća. Dokazano je kancerogen, utječe na rast i na reproduktivne organe. Izaziva jaku iritaciju očiju, a i neposredno je toksičan ako se konzumira. EPA (Američka Agencija za zaštitu okoliša) je ovaj kemijski preparat svrstala u potencijalno kancerogene supstance, ali pošto su količine funigicida koje se nađu u tretiranoj hrani (najčešće svim vrstama citrusong voća: naračne, limuni) daleko ispod koncentracija koje se mogu povezati s rizikom za dobivanje raka, EPA je procijenila da rizik od raka usljed upotrebe ovog preparata zanemariv. (Izvor: Wikipedia).

U EU je dozvoljena upotreba IMAZALIL-a, pa tako i u Hrvatskoj gdje se koristi već dugi niz godina pod nazivom CITROSOL A IMAD 2. Prema informacijama iz Ministarstva poljoprivrede Hrvatske maksimalno dopuštena količina imazalila u plodovima agruma je 5 mg/kg. Nakon provedenih studija izloženosti ostacima ovog fungicida, a vezano za akutni i kronični rizik za zdravlje ljudi i djece uoči konzumacije tretiranih agruma, zaključeno je da je rizik za zdravlje prihvatljiv nakon uklanjanja kore agruma i to za limun, mandarinu i limetu.
Stoga svi tretirani plodovi moraju imati na deklaraciji upozorenje „Kora agruma nije za jelo. Tretirano imazalilom“. Ako su agrumi kao takvi stavljeni na tržište, to je potpuno legalno, a potrošač je informiran. (Izvor: Večernji)

Važno je istaći da je skoro svo citrusno voće iz uvoza koje se prodaje u bilo kojem dućanu u Hrvatskoj najvjerovatnije tretirano ovim fungicidom, stoga je ciklička pojava afera s povlačenjem voća ili povrća predoziranog nekim otrovom sasvim normalna pojava. Ovo je standardna procedura, znači pravilo, a ne iznimka. Imazalil se prodaje u poljopotekama kao legalno sredstvo za tretiranje voća, stoga je dostupno i domaćim proizvođačima, pa je stoga upitna i kvaliteta domaćih proizvoda. Na kraju valja istaći da je poznata praksa da se u velikim skladištima većih trgovačkih centara zalihe voća dodatno prskaju s ovim i sličnim kemijskim preparatima kako bi im se produžio rok trajanja.

THIABENDAZOL:

Fungicid i paraziticid koji se koristi i kao konzervans označen s E233 oznakom u upotrebi od 60-tih godina prošlog stoljeća. Koristi se i kao lijek jer djeluje kao inhibitor staničnih enzimskih procesa što se pokazalo uspješnim u tretiranju nekih oboljenja. Najčešće se koristi za očuvanje svježine banana i kao dodatak vosku za tretiranje cistrusnog voća za suzbijanje pojave plijesni. Toksičan u visokim dozama, ali se relativno brzo izlučuje iz organizma. Djeluje na jetru, probavne i reproduktivne organe.  Efekti na čovjeka uključuju: mučninu, povraćanje, gubitak apetita, proljev, vrtoglavica, dezorijentiranost, glavobolja, zvonjava u ušima, promjene u vidu, bolovi u trbuhu, žutilo kože i očiju, tamni urin, gorznica, umor. Karcinogeni efekti su isto zamijećeni kod visokih doza. (Izvor: Wikipedia).

ORTHO-PHENYL-PHENOL:

Biocid i konzervans koji se koristi kao fungicid u poljoprivredi, najčešće u vosku za tretiranje i konzerviranje citrusnog voća. U upotrebi od 1962. Korišten je i kao dodatak hrani. Zabranjen u EU kao dodatak hrani, ali i dalje se dopušta primjena u za vanjsko tretiranje hrane. Koristi se kao dezifenkcijsko sredstvo u bolnicama, za dezinfekciju kutija s sjemenom, te u produkicji drugih fungicida, otapala i industriji gume. Koristi se i u sprejevima za kućnu upotrebu ili osobnu higijenu (dezodoransi). Može izazvati jaku iritaciju očiju i oštećenje vida, te iritaciju kože. (Izvor: Wikipedia).

Ovaj kemijski spoj se naširoko koristi kao fungicid i antibakterijsko sredstvo za razne industrijske i potrošačke namjene. Dokazano je kancerogen. Studije su pokazale da izaziva rak mokraćnog mjehura. (Izvor: NCBI).

Je li to mi svjesno sebi radimo?

Korištenje kancerogenih i toksičnih sredstava za konzerviranje voća je samo vrh sante leda ili dijelić velikog problema prodaje sirovine koja se danas etiketira kao hrana i nažalost služi za ljudsku ishranu te se može bez problema kupiti po raznim trgovačkim lancima i dućanima ne samo u Hrvatskoj nego i svugdje u svijetu. Vrlo je fascinantno da za prodaju i rukovanje toksičnim i opasnim kemikalijama morate imate posebne dozvole i posebno obučeno osoblje, a za tvornički prerađenu hranu koja isto spada u tu kategoriju, ne trebaju takve dozvole. Seljaci koje koriste pesticide na svojim oranicama moraju imati posebna zaštitna odijela, gas maske i rukavice (vojni termin za ovakvu opremu ABK oprema: atomsko-biološko-kemijska zaštita), kao da u pravom smislu kreću u atomsko-biološko-kemijski rat i to protiv prirode, ali i protiv svakog živog bića na ovoj planeti. I to samo zato što je netko tom jadnom seljaku rekao da će mu ta sredstva donijeti povećani prinos. Ali nitko mu nije rekao koja će pustoš na njegovoj njivi nastupiti nakon višegodišnjeg korištenja tih otrova te koliko će štete nanijeti okolišu i svima onima koji su konzumirali njegove proizvode.

Zavaravanje da postoje sigurne doze toksičnih elemenata koje čovjek može konzumirati je najobičnija laž i obmana koju po službenoj dužnosti propagiraju razne institucije današnjeg represivnog državno-fašističko-kapitalističko-robovlasničkog sistema u obliku raznih državnih ministarstava i agencija (američka EPA, FDA, hrvatsko ministarstvo poljoprivrede, hrvatska agencija za bilje, UN-ov FAO).., . Čak i kratkoročne studije tzv. službene medicine pokazuju izrazitu toksičnost i kancerogenost ovih pesticida i fungicida kojima se tretira voće, povrće i žitarice. Nitko se ne osvrće na dugotrajnu i višegodišnju izloženost i akumuliranje ovih toksina u čovjećem tijelu i okolišu, te njihovu međusobnu interakciju. Obmana je i da je opasnost izbjegnuta skidanjem i ne-jedenjem kore limuna, mandarine ili naranče. Kora je propusni i vrlo hranjivi element voća. Svaki otrov na površini bez problema dospijeva i u unutrašnjost voća. Šteta da danas svi automatski bacamo i gulimo koru s limuna, jabuke i ostalog voća s obzirom na njenu potencijalnu hranjivost.

Nadalje, kako živimo u vibracijskom svijetu, unošenje i male doze negativne vibracije/mutacije u obliku otrova na površinu voća kojeg jedemo je fatalno za nas, jer nakon konzumiranja takve hrane naš organizam biva disfunkcionalan, svijest i um poremećeni, dok god unosimo takve iskrivljene i neprirodne informacije u naš vibratorni prostor, naše tijelo, naš duh. Sve je to plodno tlo za razne fizičke i psihičke bolesti. Nije ni čudo da razni postovi daju uspješne rezultate u liječenju raznih bolesti, jer se tijelo, um i duh napokon mogu odmoriti od svakodnevnog bombardiranja otrovima i iskrivljenim informacijama koje unosimo kroz usta.

Korištenje pesticida, fungicida i biocida i ostalih toksičnih sredstava u proizvodnji 'hrane' koji imaju sufix 'cid' (cid je latinski za ubojstvo/uništenje) nije samo pogubno za nas ljude nego i za sav bioživot, našu planetu Zemlju, za sva mala bića, dobre bakterije, gliste u tlu i ostale organizme koje su inače namijenjene da nama ljudima pomognu u očuvanju života i zdravlja. Sama filozofija uništavanja i borbe protiv prirode, a zbog profita, zarade, kapitalizma, globalizma, imperijalizma je samodestruktivna i fatalna za cijelo čovječanstvo, pa čak i za one malobrojne koji misle da profitiraju iz svega ovoga. Dokaz tomu je da bolesti modernog društva ne biraju samo po rodoslovlju i veličini računa u banci (npr. smrt Steve Jobsa). Problem ishrane ljudi je puno dublji, posljedice svi mi osjećamo i vidimo u obliku raznih pošasti modernog doba: nove vrste bolesti, alergija, porast smrtonosnih ili teško izlječivih bolesti, klimatske promjene, suše, tornada, uništavanje šuma. Problemi industrijske proizvodnje hrane, monokulturnih nasada, uništavanje tla 'modernim' tehnikama obrade tla, štetne GMO tehnologije, razorna stočarska/mesna industrija koja pustoši ogromne količine tla i troši enormne količine dragocjene pitke vode, zajedno s već opisanim problemima pesticida, funcigida i ostalih opasnih aditiva (aspartman, mononatrijev glutaminat, itd) koja se koriste u proizvodnji i konzerviranju hrane je jedan od ključnih problema ljudske civilizacije.

Nitko pri zdravoj pameti ne želi jesti otrov, te nauditi sebi, pa posljedično i drugima. Nažalost skoro svaki prehrambeni artikal koji se danas može kupiti u trgovini je otrov ili je proizveden izazivajući ogromnu štetu bio okolišu. Životinja će radije umrijeti od gladi nego pojesti nešto otrovno. Čovjek je dugotrajnim izbivanjem iz svog prirodnog okoliša postao neosjetljiv na otrove koji mu se svakodnevno podmeću. Živeći besmislenim (non-sense) načinom života u tzv. civiliziranom društvu u betoniziranim gradovima, jureći za zaradom, preživljavajući u nametnutom surovom ekonomskom sistemu, jednostavno je izgubio osjet (sense), smisao, ali i možda i najgore, izgubio je i moć prosuđivanja i donošenja samostalnih odluka. Jednostavno rečeno, čovjek je doveden u stanje u kojem slijepo vjeruje drugima, a ne sebi kad je u pitanju prehrana, zdavlje, pa i sve ostalo. Ovo jadno stanje ljudskog uma i duha je posljedica propagande i lažne slike o društvu i pravoj stvarnosti koju nemilosrdno nameću poluge sistema u obliku raznih medija (TV, radio, internet), korporacija, religija, znanstvenih krugova, zdravstveno-farmaceutskog establishmenta, državnih službi i agencija. Ukratko rečeno gospodari žele svoje ovce držati zatupljenima, sporomislećima, lobotomiziranima, ovisnim, zabavljenim svojim egzistencijalnim problemima, bolestima, nesposobnim za vlastito prosuđivanje i samostalno djelovanje, pobunu, ali opet dovoljno izdržljivim da odrađuju besmislene poslove za svoje 'nevidljive' gospodare.

Činjenica je da sve više ljudi preferira organsku i ekološki uzgojenu hranu. Sve više proizvođaća hrane uviđa ovaj trend i orijentira se na ekološku proizvodnju, ali i postaje svjesno štete koje uzrokuju s primjenom klasičnih agrokulturnih tehnika (monokultura, toksčina kemijska sredstva, mineralna gnjojiva, itd.) Ove tzv. moderne agrokulturne tehnike su usput budi rečeno osmišljene i dizajnirne od strane petrokemijske industrije, a kroz suptilni sustav financiranja obrazovnih i znanstvenih ustanova, danas su postale kao jedina važeća znanstvena 'istina' koju uporno propagiraju ljudi isprana mozga tzv. stručnjaci koji prođu kroz ove odgojno-obrazovne praonice mozga, a sve u cilju što bolje prodaje kemijskih proizvoda iste te industrije koja stoji iza cijele ove operacije.

Međutim, ekološka proizvodnja hrane je i dalje vrlo malo zastupljena u odnosu na ukupnu proizvodnju hrane te svojom visokom cijenom postaje luksuzna roba kojoj imaju pristup samo malobrojni. S druge strane i veliki proizvođaći hrane su uvidjeli popularnost eko-proizvodnje pa se događa da veliki konglomerati koji su inače poznati (ozloglašeni) po svojim 'junk' prehrambenim proizvodima, ulaze u sustav ekološke proizvodnje hrane pod drugim etiketama, a istovremeno lobiraju kod raznih regulatornih agencija da uvedu razne eko-certifikate koje u principu opet na mala vrata omogućavaju upotrebu kemijskih sredstava i u eko-proizvodnji. Stoga iako na prvi pogled djeluje optimistično da ima sve veći broj eko-uzgajivaća i ljudi koji paze i biraju što jedu, činjenica je da je većina hrane koja se konzumira i dalje dobivena standardnim destruktivnim tehnikama obrade tla i primjenom raznih otrovnih kemijskih agensa, a u novije vrijeme i pogubnih GMO tehnika uzgoja, a ono što se deklarira kao eko-hrana po višestruko skupljoj cijeni je isto upitne kvalitete.

Monsanto i druge velike agro kompanije užurbano rade na suzbijanju slobodnog korištenja sjemena, raznolikosti sorti te na slobodnoj razmjeni i očuvanju vlastitog sjemena za potrebe vlastitog uzgoja što je temelj za bilo kakvo samostalno uzgajanje hrane. Sve značajnije sjemenare u svakoj državi na svijetu ili uništavaju ili otkupljuju. Njihov primarni cilj je učiniti proizvođaće hrane ovisnim o sjemenu koje te kompanije prodaju, a koje je najčešće genetski modifcirano (GMO) sjeme na koje polažu posebna vlasnička prava. GMO sjeme i GMO biljke nastale iz tog sjemena su otrovne za ljude i okoliš same po sebi, to je više puta dokazano u raznim pokusima, ali to očigledno ne brine EU, UN, državne strukture i ostale expoziture profašističkog 'vladajućeg' sistema koje smatraju da imaju pravo donositi zakone i pravila koje bi mi ljudi kao morali poštovati, a koje nisu u interesu nikoga osim u interesu profita velikih kompanija.

Iako sam profit nije jedini cilj velikih kemijskih, agro i prehrambenih kompanija koje stoje iza svega ovoga. Njihov cilj je kontrolirati ljude pomoću hrane kao osnovnog sredstva za život. Stoga zakljućujem da 'oni' hranu koriste kao oružje usmjereno protiv slobode i zdravlja čovjeka, ali i svekolikog bio-života na ovoj našoj prekrasnoj planeti.

Ovim tekstom sam samo malo zagrebao po površini problematike ljudske ishrane u današnjem ljudskom društvu. Činjenica je da je problematika puno dublja. Bitno je shvatiti da hrana i piće kupljeni u obližnjem supermarketu najvjerovatnije nisu pogodni za konzumiranje tj.  otrovni su, a posljedice neće biti vidljive odmah (osim u slučajevima kad stvarno stvari eskaliraju kao u nedavnoj epidemiji salmonele u Hrvatskoj krajem 2016.g.) već se mogu osjetiti nakon više godina. Na isti način kako je većina informacija s TV ekrana i dnevnih novina obična laž, na isti način kako se najgori biokemijski otrovi reklamiraju kao farmaceutski lijekovi, tako je i većina hrane u biti lažno etiketirana kao takva, a u biti je obično smeće, a ponekad i ozbiljan otrov.

Činjenica je da živimo u društvu u kojem je sve naopako i iskrivljeno, gdje se propagira i veliča laž umjesto istine, gdje je zdravi razum odavno postao rijetka pojava. Da parafraziram Viktora Schaubergera: kad hoćete saznati istinu, samo uzmite neku tvrdnju ili informaciju koju propagira moderno društvo i okrenite je naopako i onda ste na tragu prave istine. Primjer su razne direktive i regulacije EU-a kojom se neki kemijski elementi kao npr. borax stavljaju na listu tosksičnih elemenata nepogodnih za ljudsku konzumaciju, iako imaju dokazanu veliku medicinsku učinkovitost. Slično je i s apsurdnom zakonskom zabranom uzgoja konoplje, jedne od naljekovitijih i najkorisnijih biljaka u ljudskoj povijesti u zadnjih 5000.g.

Što je ljudima hrana?

Hrana i piće koje konzumiramo predstavlja jednu finu vrste energije ili vibracije koju mi svjesno unosimo u naš organizam kako bi poboljšali svoju vlastitu vibraciju i svoju razinu energije. Slično kao što drevni čuvari svetih hramova pozorno čuvaju da svatko ne uđe u svete prostorije i naruši mir i harmoniju u hramu, slično kao što svi mi pazimo koga puštamo u svoj vlastiti dom, na isti način se treba odnositi i prema svemu onome što stavljamo u usta, pa i na vlastitu kožu jer naša koža upija sve u organizam i ono što nije jestivo ne bi trebalo biti nanešeno ni na kožu.

Činjenica je da 99% onoga što stavimo u usta naše tijelo jednostavno izbaci kroz mokraću i stolicu. Stoga je sasvim jasno da se mi u biti hranimo od fine i suptilne žive energije pohranjene u hrani i piću. Svi pojmovi o raznim mineralima, vitaminima, enzimima, masnoćama, dnevnom unosu kalorija koja je današnja znanstvena zajednica skovala kako bi predočila proces ishrane daju samo polovičnu i iskrivljenu sliku onoga što se uistinu zbiva u tom veličanstvenom procesu hranjenja. Činjenica je da par običnih bobica ubranih u šumi ili s divljeg grma vrijedi više nego kilogrami sintetičke hrane iz supermarketa (npr. banane), da čaša čiste izvorske vode vrijedi više nego litra flaširane, plastificirane, lobotomizirane mrtve vode iz obližnjeg supermarketa (vidi dokumentarac 'Voda misterij života').  Razumno je stoga zaključiti da je bitnija kvaliteta nego kvantiteta, kao što je razumno u svoj sveti hram, svoju kuću (svoje tijelo) pustiti samo dobre prijatelje i ugodno inspirirajuće društvo, a ne svaku šušu koja prolazi ulicom.

Ako prihvatimo da je hrana koju u sebe unosimo određena vrsta vibracije ili informacija onda je jasno da želimo da ta informacija bude što kvalitetnija, odnosno prirodnija u svom izvornom obliku u kojem je prvobitno i namijenjena nama ljudima. Ne želimo da ta suptilna informacija bude kontaminirana s negativnom informacijom kemijskih otrova koje se često koriste u uzgoju i skladištenju hrane. S ove točke gledišta GMO hrana je najopasnija jer nudi najgori kaos informacija i vibracija koje izazivaju pomutnju u našem organizmu. Često se u genetičkom inženjeringu hrane koriste geni životinja, kukaca ili ostalih vrsta kako bi doprinijeli otpornosti GMO ploda što je pravi horor i proizvod suludih znanstvenih umova koji su očigledno previše boravili u nekom mračnom podrumu i udisali neka toksična isparavanja koja su im nanijela očiglednu mentalnu štetu. Pa nitko nije lud da jede muhu, ako je kupio npr. rajčicu. Pa nismo mi žabe da jedemo kukce. Bez obzira na veliki trud da se zataškavaju pogubni rezultati istraživanja negativnog utjecaja GMO hrane na ljudsko zdravlje, danas večina ljudi na spomen GMO modificirane hrane ima negativnu reakciju što je ohrabrujući podatak (vidi epizodu serijala Na Rubu Znanosti o GMO-u iz 2006).

Prirodno uzgojeni plodovi imaju sposobnost da nam nesmetano prenesu sve informacije i visoke vibracije koje su primile od zvijezda, sunca te od svog okoliša ako su uzgojene s pažnjom i ljubavlju. Znanstveno je dokazana činjenica da biljke reagiraju na čovjeka. Vesele se ako im se u blizini nađe čovjek koji se briga o njima (vidi 'Tajni život biljaka' od Peter Tompkinsa i Christopher Birda). Jednostavno rečeno biljke, odnosno sav živi svijet i cijela priroda ima način da komunicira s čovjekom u smislu razmjene informacija, ljubavi i ostalih vibracija. Dokaz za to je postojanje ogromnog broja ljekovitih biljaka u nastojanju prirode da pomogne čovjeku. Osim ljekovitih biljaka, sve biljke su na neki način i učiteljice odnosno duhovni vodiči (primjer je amazonska ayahuasca, te konoplja).

Vrhunac spoznaje o ljudskoj ishrani je mogućnost da čovjek sam uzgoji biljke koje će mu vibracijski i energetski najviše odgovarati i čiji će plodovi biti i hrana i lijek upravo za njega. Biljke mogu detektirati što čovjeku treba, ako se on briga o njima i to će mu bez oklijevanja dobaviti i za njega uzgojiti slastan plod koji možda drugome neće biti toliko ukusan kao onome tko me je namijenjen!

Ovo nije znanstvena fanstastika već dokazana tvrdnja i informacija koja je sada dostupna svima zahvaljujući velikodušnosti mudre sibirske pustinjakinje Anastazije (vidi Dodatak A), potomka ljudi prvobitne civilizacije. Ovo samo dokazuje neograničenu ljubav naše majke Zemlje prema nama ljudima. Stoga naša Zemlja i zaslužuje naziv naša Majka, naša hraniteljica, naša liječnica i naša učiteljica. Od nas se samo očekuje da to shvatimo i napokon napravimo nešto korisno kako za sebe tako i za cijelu planetu. Jednom kad većina ljudi ove informacije shvati i primjeni u svom životu, nitko više neće biti nerazuman i bacati kemijske otrove na ono što jede, odnosno nećemo više svjesno zagađivati našu planetu te u tom procesu uništavati i sebe i svoje zdravlje.

Razvijajući svoju misao još jedan korak dalje, tvrdim da smo mi ljudi svjetlosna kristalna bića, jer 70% našeg tijela čini voda, a voda je tekuća kristalna forma koja može primati i apsorbirati informacije ili vibracije. Osim vibracije koju primamo kroz konzumiranje fizičke hrane mi smo u stanju primati svjetlosnu energiju sunca, zvijezda, zraka te vibracije naše okoline, npr. ljubav i pažnju naših voljenih. Ove fine svjetlosne energije su esencijalne za naše biće te predstavljaju jedan čisti izvor naše energije i snage. Primamo ih kroz naše oči, kroz našu kosu koje su male kozmičke antene, kroz kožu, kroz naše žlijezde (epifiza), kroz naš antenski sustav DNK-a te kroz našu kristalinsku vodenastu strukturu cijelog tijela, odnosno primamo ih svakom stanicom našeg bića. Ova tvrdnja je sasvim prihvatljiva i kroz osobno iskustvo. Nitko ne može osporiti da se čovjek bolje osjeća kad boravi na suncu i svježem zraku nego u mračnoj i zagušljivoj prostoriji ili kad je u ugodnom društvu okružen pozitivnim i poticajnim vibracijama dragih ljudi. Življenje samo od sunca (sungazing) ili zraka (breatharianism) je sasvim moguć način življenja. Brojni pojednici to i dokazuju svojim primjerom (Hara Rata Manek, Victor Truviano i ostali. Za detallje preporučam moj članak o gledanju u sunce).

Odličan domaći dokumentarac o pravoj prirodi vode

Ishrana

S obzirom na sve rečeno sasvim je jasno da je vrlo bitna vibracijska ili životodajna komponenta onoga što propuštamo u naše tijelo, naš sveti hram. Mislim da bi svatko od nas trebao imati svoj mali poseban kutak na Zemlji, svoj maleni vrt u kojem može pronaći mir, sklad, zdravlje, hranu, nove spoznaje i nove informacije, u kojem se može na dubokom nivou povezati s prirodom, a na taj način i s cijelim svemirom i s svojim višim Ja i to kroz jednostavan proces uzgoja, sadnje i brige za svoje male biljčice. Sve drugo je manje kvalitetno iskustvo i jedan korak dalje od naše prave ljudske prirode.

Vrsta hrane i njena priprema je naš osobni izbor, međutim, činjenica je da svako podneblje i regija imaju razne biljke koje mogu pružiti sve nutrijente čovjeku i zbog toga je nepotrebno dobavljati hranu iz dalekih i egzotičnih krajeva svijeta (npr. banane) već isključivo koristiti biljke koje najbolje uspijevaju u lokalnom podneblju. Proces kuhanja ili termičke obrade hrane mijenja vibracijske odlike hrane, a neke nutrijente jednostavno uništi. Stoga je s moje točke gledišta najbolja ishrana koja se temelji na sirovoj hrani (za uvod u raw-food preporučam knjigu  'Zeleno za zdravlje' Victorie Boutenko) odnosno na svježem voću i povrću. Ja osobno nisam nikad išao 100% na raw-food već kombiniram kuhana jela, a katkad cijeli dan samo jedem sirovo uz par smoothija. Kako volim domaći mladi sir i kefir za sebe ne mogu reći da sam veganac, već običan vegetarijanac.

Ovdje vrijedi istaći da je način termičke obrade hrane vrlo važan. Nije čudno da je hrana skuhana ili pečena na vatri drveta (gradele) najukusnija, jer se svjetlosne kozmičke vibracije pohranjene u drvetu transformiraju u vatru i na neki način čiste i oplemenjuju odnosno daju poseban 'štih' hrani. Plinsko kuhalo je najbliže vatri s drveta. Lošiji izbor je strujno kuhalo koje emitira kaotične vibracije elektromreže (ne samo nazivnih 50Hz) u hranu koja se kuha/peče. Dva najlošija izbora za termičku pripremu hrane su indukcijsko kuhalo i mikrovalna pečica. Mikrovalna pečica uništava i izobličuje svaku životodajnu energiju u hrani s jakim mikrovalovima koji u biti uzbuđuju molekule vode u hrani čineći pravi kaos u njoj i onome tko to jede (na isti princip mobitel kuha i ljudski mozak, vidi članak Elektromagnetsko zagađenje). Indukcijsko kuhalo s visoko frekventnom zavojnicom djeluje na sličan način kao i mikrovalna pečica, samo što u biti inducira visoku toplinu u metalnom posuđu.

Jedenje mesa je za mene potpuno neprihvatljivo, prvenstveno iz etičkih razloga jer jednostavno rečeno ne volim jesti nešto što je imalo oči. Međutim, konzumiranje mesa je za mene totalno pogrešno upravo gledano s ove vibracijske točke gledišta jer sve životinje osjete intezivan strah prije klanja. Životinje imaju izražen instinkt i znaju što im se sprema. Vibracije straha ostavljaju snažnu negativnu vibraciju u mesu. Ovo je upravo razlog zašto je meso divljači možda najcijenjenije jer divljač za razliku od industrijski uzgojene životinje živi u svom prirodnom okolišu i ne sluti da će biti ustrijeljena, pa i nema vremena za strah. S druge strane tzv. industrijska proizvodnja mesa je možda najveći masovni zločin ljudi nad životinjama s obzirom na neprirodne i teške uvjete u kojima se životinje drže. Usljed ovih teških uvjeta, životinje se često razbole pa se kljukaju antibioticima, a kako bi im se pospješio rast često im se daju hormoni rasta. Sav taj otrov na kraju završi u mesu koje se nađe na nečijem stolu. Velike farme se moraju boriti s ogromnom količinom životinjskog otpada (katkad melju uginule životinje i hrane druge s njima, otuda i pojava kravljeg ludila), a za uzgoj životinja troše ogromne količine pitke vode što je ogroman ekološki pritisak na već i onako poremećeni eko sustav Zemlje. Ja sam odavno odlučio da u tome ne želim sudjelovati niti podupirati takve aktivnosti koje samo donose štetu i nama ljudima i životinjama i cijeloj planeti.

Način ishrane

Vrlo je bitan način na koji u sebe unosimo hranu. Ako smo u stanju stresa ili žurbe te mislimo na sto drugih stvari, a ono što stavljamo u usta automatski gutamo onda i nemamo baš neku korist od toga što stavljamo u usta. Japanci imaju cijelu ceremoniju ispijanja i pripreme čaja koja ima korijene iz budizma (The way of tea), što doživljaju kao sveti čin. Neke vjere nalažu molitvu prije jela. Iako možda većini ovo izgleda naporno ili možda kao izraz religijskog fanatizma, činjenica je da molitva stvara mir i harmoniju i djeluje blagotvorno kako na ljude za stolom tako i na samu hranu. Ako hrani pristupamo s pažnjom, jedemo s zahvalnošću i punom sviješću, ako sam čin uzimanja hrane doživljavamo kao sveti čin ili nešto ugodno onda višestruko podižemo vibracije onoga što stavljamo u usta kao i sopstvene, a hrana postaje ukusnija. Čak i ako npr. pijemo tekučinu koja nije vibracijski na najvišem nivou (npr. voda iz slavine) i ako joj uputimo pozitivne misli i vibracije prije samog ispijanja, mi joj dižemo vibracijsku razinu i poboljšavamo ukus (vidi rad Masaru Emota u dokumentarcu 'Voda misterij života'). Mi koji se bavimo orgonitima ovo vrlo dobro znamo i koristimo naše orgonitne podloške kako bi vibracijski pročistili vodu i hranu prije konzumacije (vidi orgonite).

Svatko je ovo mogao osjetiti na vlastitoj koži, samo kako skoro sve automatski radimo rijetko se obaziremo na ove fine nijanse svakodnevnog života. Primjer koji smo možda svi iskusili je ispijanje čaše hladne vode kad ste žedni nakon boravka na suncu ili napornog rada. Tada ta čaša vode znači više nego kilo zlata. A kad je pijete ne cijelom svijetu postoji samo ta čaša. Moj osobni je doživljaj kad ovako ispijam vodu je osjet blagotvornih vibracija vode u cijelom tijelu, čak možda i prije nego što voda uopće dođe do želuca, čim je osjetim u ustima, senzacija je tu. Slično je iskustvo i s jedenjem svježih netom ubranih plodova s stabla. Ako ste svjesni što taj plod predstavlja (dar prirode) i ako ste zahvalni svom stablu na tom daru, onda plod postaje slađi i ukusniji.

Bitno je i kako se priprema hrana, jer hrana upija emocije kuhara, ako netko ljutit i nervozan kuha hranu, takvo će biti i jelo. Zaključujem da je bitno svjesno pristupati hrani, kako kod branja plodova, pripreme hrane pa i kod samog čina konzumacije. Vi ste meštar i gospodar svog tijela, možda je vrijeme da se tako i počnete ponašati. Na isti način kako ne biste voljeli da vam neki nervozni, blesirani i užurbani meštar postavlja pločice u kuhinji, nemojte tolerirati svoje negativne emocije, malo stanite, razmislite što radite, što osjećate, preokrenite stanje svog organizma u stanje dobrih vibri. Hrana će vam biti ukusnija, količina vam neće biti bitna, jer od onoga što stavljate u usta ćete imati punu korist.

Postani vrtlar

Paul Gautschi, glavni junak dokumenatarca Back To Eden je za mene najveći svjetski vrtlar i filozof modernog doba. Paul je invalid, jedva se kreće, a još teže se saginje, ali bez obzira na to, u američkoj saveznoj državi Washington održava imanje veće od jednog hektara punog raznovrsnih biljaka i stabala. Ima nevjerovatne prinose tako da hranu dijeli šakom i kapom svakom tko dođe, a sam kaže da nema problema ni s bolestima biljaka, ni s korovom, ni s raznim nametnicima, već ima jedini problem kako zaustaviti ogroman rast i prinose svojih malih biljaka. Kaže da je zasadio mini jabuke (posebna sorta stabla koja se dobija cijepljenjem, a predviđena je da naraste možda svega jedan metar i skoro se može držati u većoj lončanici), ali kako mu je zemlja plodna, ta mini jabuka se razvila u gorostasa. Tajna Paula je što doslovno razgovara s svojim biljkama i s bogom, a zemlju tretira kao sveto tlo, znači ne koristi nikakve pripravke niti kemiju. Ono što Paul masovno koristi je malč i to od večih komada drveta (wood-chip). Ova metoda nakon nekog vremena stvara ogroman sloj humusa na tlu. Zbog malča biljke zadržavaju vodu, pa ih čak i sušnim sezonama ne mora puno zalivati. Kako je zemlja meka i rahla, biljke se bez po muke probijaju i rastu, stoga je većina plodova vrlo slatka i ukusna. Jasno Paul rijetko koristi i motiku, odnosno uopće ne okopava svoj vrt. Ono što me fascinira kod Paula je duboka mudrost i jasnoća i to ne samo u pitanjima oko zemljoradnje nego i daleko šire.

Ovo je dokaz da održavanje vlastitog vrtla donosi novu razinu svijesti i mudrosti čovjeku, mogućnost neposredne veze s prirodom, povratak svojim korijenima i pravoj svrhi, a da je uzgoj same hrane tek možda sporedni cilj u svemu tome. Tako stečenu mudrost i jasnoću misli čovjek može primjeniti na bilo koje područje svog života i na isti način kako je uspješan u svom vrtlu, čovjek može biti uspješan i u bilo ćemu drugome (ako ga uopće netko uspije natjerati da se makne iz svog raja na zemlji). Zbog toga mislim da je važno da svatko od nas iskusi samostalno obrađivanje svog komadička zemlje. Isto tako važno je uoćiti da zemljoradnja nije mučan i težak posao kao što većina pogrešno misli. Ako se pravilno krene u smjeru brige za zemlju i razvoju humusa, plodnog sloja tla, onda je sve manje i manje potrebno truda i vremena za održavanje vrtla jer korov i nametnici rijetko onda svraćaju, a biljke su zdrave i prinosi obilni.

Kako bi Paul rekao, ne plašite se malih početaka. Ako nemate mogućnosti za svoj vlastiti vrt, probajte bar si nabaviti kućne biljke za koje ćete se brinuti i koje će brinuti o vama (npr. biljke pročistači zraka kao sabljarke, fikusi i slične. Vidi kućne biljke). Korak dalje je uzgoj začinskog bilja u svojim 'pitarima', a ako imate veliki prostor u kutijama s više zemlje možete uzgojiti i puno više. Još jedan korak dalje je sudjelovanje u urbanim vrtovima, koji se uređuju u skoro svim većim gradovima u Hrvatskoj. Temelje se na principu da neka zelena eko udruga dobije od grada nekorišteno zemljište te ga kasnije parcelizira na manje parcele i dodijeli zainteresiranim ljudima da ih obrađuju. Primjer su Čudesni vrtovi udruge Gredica u Varaždinu.

Bavljenje eko uzgojem hrane nužno vodi u permakulturne vode. Permakultura je pokret ili bolje rečeno filozofija života koja propagira održivi stil života u skladu s prirodom. Osim samog uzgoja eko-hrane ova filozofija obrađuje teme obrade kućnog bio otpada i pravljanje komposta, izgradnje kuće za stanovanje s najmanjim utjecajem na okoliš, te ostale aspekte kvalitetnog života koji ne zagađuje prirodu niti zahtijeva puno energije i resursa da se održava. Hrvatska ima brojne permakulturne udruge i nekolicinu permakulturnih imanja koji su poznati široj javnosti. ZMAG je po meni najpoznatija i najveća permakulturna udruga koja izvodi svoje radionice na svom imanju u Vukomeriću. Austrijski Sepp Holzer je možda najpoznatiji 'permakulturist' u svijetu. Na svom imanju u Alpama, zahvaljujući svojem bogatom znanju, uspio je uzgojiti čak i agrume koje nikako ne bi uspjele u konvecionalnom uzgoju u toj planiskoj klimi. Meni osobno je fascinantan projekt Šuma hrane, poznatog australskog permakulturaša Geoffa Lawtona. Šume hrane je projekt u kojem je cilj doslovno uzgojiti pravu malu šumu hranjivih biljaka niskog, srednjeg, visokog raslinja koje se međusobno potpomažu i koje nakon početnog vremena brige i uzgoja, se same brinu o sebi te ne zahtijevaju nikakvo održavanje. Čovjekov jedini zadatak je ići u tu čarobnu šumu i ubrati plod. Zvuči fantastično, ali ne samo da je moguće već je to i napravljeno.

Svakome vrtlaru preporučam čitanje bar prve knjige serijala 'Zvonki cedar ruski' od Vladimira Megrea, gdje sibirska pustinjakinja Anastazija navodi kako se treba tretirati sjeme prije sadnje kako bi biljka i njeni plodovi bili ujedno i lijek za onoga tko ih je posadio, a ne samo hrana (vidi Dodatak A).

Osim proučavanja radova Paul Gautschija, poruka Anastazije i permakulture, prije bilo kakvog početka bavljenja zemljoradnjom preporučam čitanje 'Revolucija jedne slamke' od legendarnog japanskog vrtlara i također filozofa Masanbou Fukuoke i 'Vrt bez motike' od Ruth Stout. Oni promoviraju ekološki pristup zemljoradnji (bez upotrebe mineralnih gnjojiva, pesticida, herbicida i ostalih otrova koji uništavaju tlo i truju biljke), ali s najvažnijim fokusom na brigu o kvaliteti zemlje, tj. izgradnji humusa, plodnog sloja zemlje. U ovu svrhu se uglavnom koristi tehnika malčiranja tj. prekrivanja zemlje s slojem slame ili u slučaju Paul Gautschija s komadićima drveta (wood-chips). Cilj svakog vrtlara bi trebao izgraditi ovaj plodni sloj zemlje i štititi ga, tj. ne narušavati ga okopavanjem, prevrtanjem ili na bilo koji drugi način koji je uobičajen u konvecionalnim tehnikama poljoprivrede. Ovaj proces može trajati godinama. Nakon što se stvori humus, problemi s korovom, s nametnicima, s prinosom, s nepotrebnim okopavanjem više ne postoje. Biljke su zdrave i imune na sve napasnike, a plodovi su puni nutrijenata jer je tlo brižno održavano.

Sjeme za svoje biljke probajte nabaviti od permakulturnih udruga, od ljudi sa sela, poznanika, samo ih nemojte kupovati u dućanu, ako baš ne morate. Današnje kupovno sjeme, ako nije GMO, onda je ili hibridno ili je tretirano već nekim otrovom u startu. Ja osobno preporučam udrugu BioVrt koju vodi sjajna Silvija Kolar-Fodor koja po mom mišljenju ima ogroman doprinos za osviještavanje i promicanje ekološkog i biološkog uzgoja hrane.

Upotreba mjesečeveg sjetvenog kalendara po mom osobnom iskustvu puno pomaže kod odabira pravog termina za sjetvu. Biljke posađene u skladu s ovim kalendarom su bujnije, veće i imaju veći prinos, što dokazuje ogromnu moć mjeseca na razvoj biljaka. Inače ovaj kalendar je samo jedan dio tzv. biodinamičke poljoprivrede čiji je glavni utemeljitelj filozof Rudolf Steiner. Steiner je isto razvio cijelu filozofiju kako pristupiti zemljoradnji, a osim mjesečevog kalendara, Steinerova biodinamična poljoprivreda je poznata po upotrebi raznih prirodnih pripravaka u zaštiti i pospješivanju rasta biljaka. Govoreći o biodinamičkoj poljoprivredi u Hrvatskoj, svakako treba izdvojiti dvoje posebnih pojedinaca. Prva je Bernarda Orehovec iz Čakovca koja već dvadesetak godina podiže imanje temeljeno na biodinamičkoj filozofiji, dok većina ljudi nije ni znala što je ekološki uzgoj hrane. Drugi junak biodinamike je Hrvoje Novosel, učitelj, teolog, filozof, a nadasve vrtlar, poznat možda široj javnosti po hrt-ovom dokumentarcu Idiot. Za mene fascinantna ličnost i još jedan dokaz da je vrtlarstvo put izgradnje vlastitog karaktera, ličnosti odnosno drugo ime za duhovni put samospoznaje.

Priča o najneobičnijem vrtlaru u Hrvata. Svakako pogledati ako već niste.

Viktor Schauberger, poznati austrijski čarobnjak vode (inače po zanimanju šumar) je analizirao utjecaj željeznog alata na kvalitetu zemlje i ustanovio da željezni alat koji se koristi u poljoprivredi remeti fini elektromagnetski balans zemlje te da su prinosi ostvareni na tako obrađenoj zemlji puno manji nego kad se zemlja obrađuje bakrenim ili mesinganim alatom. Izumio je poseban plug koji na poseban način prevrće zemlju kako bi se očuvala njena plodnost. Njegova je poruka da se koristi bakreni/mesingani alat za obradu zemlje kako se ne bi narušavala fina ravnoteža zemlje. Ovaj alat je iznimno skup, a i cilj svakog vrtlara je da ne intervenira puno s motikom u svoj vrt, tako da ova informacija ostaje čisto da se i ovaj faktor ima na umu zašto konvecionalna poljoprivreda još više uništava zemlju koristeći tešku mehanizaciju i ogromne željezne plugove i ostale alate za obradu zemlje.

Svakako je dobro u svom vrtu ili na svom imanju imati i svoje pčele, svoje male oprašivače. Osim oprašivanja pčele vam mogu dati i med i ostale kvalitetne nutrijente, ali ako se ne želite opterećivati brigom oko košnica, postoje tzv. nemedonosne pčele kojima ne trebaju velike košnice (dovoljne su male rupe u komadu drveta ili cijevčice), a koje isto oprašuju biljke, a katkad to rade i bolje nego 'obične' medonosne pčele.

To je to, svatko tko ima interesa, mislim da ima dovoljno tragova i kvalitetnih informacija kako oplemeniti sebe i svoj životni prostor s svojim malim vrtlom. Neka vaš mali vrt bude vaša mala kreacija, vaš mali kutak u kojem možete slobodno kombinirati, eksperimentirati, koji će biti neobičan, lijep, unikatan jer je on izraz vaše duše i vaše originalne misli. Umjesto da svoju energiju i novac dajete beskrupoloznim trgovačkim lancima i prehrambenim kongolomeratima, jednostavno okrenite svoj fokus u drugom smjeru, a od tog zaokreta ćete vi prvo imati neposredne koristi u obliku zdrave, svježe i ekološke hrane, a naposljetku i vaša obitelj, te cijela lokalna zajednica, a u nekoj široj slici i cijelo ljudsko društvo kad ogromni supermarketi i trgovački shopping centri postanu relikti prošlosti, a naša polja i vrtovi puni zdravih i veselih ljudi koji tamo borave većinu dana. Da citiram omiljenu poslovicu Silvije Kolar-Fodor:

Ako želiš biti sretan jedan dan – napij se

Ako želiš biti sretan godinu dana – oženi se

Ako želiš biti sretan do kraja života – postani vrtlar.

(kineska poslovica)

Biovrt - predavanje, kako (i zašto) imati vlastiti biovrt

Vrt moj maleni

Imao sam priliku obrađivati svoj vrt na iznajmljenoj površini (u sklopu najma stana u prizemlju zgrade) od nekih 30-ak m2. Zapuštena zemlja obrasla korovom na kojoj je jedino rastao stari zapušteni limun, male ljubičice, jedan koromač i par prekrasnih grmova ruže me jednostavno privukla. Nabavivši svoju prvu motiku i ostali alat preorao sam korov, sačuvao većinu ljubičica, napravio mali komposter za bio otpad, od okruglih stijena s Žnjanja nekako ogradio puteljke i gredice, nabavio sjeme, sadnice i krenuo u novu avanturu. Vrt u Dalmaciji ne mogu zamisliti bez ružmarina, lavande i kadulje, stoga sam prvo to aromatično i ljekovito bilje zasadio. Preko nekih ljudi i od same Silvije Fodor iz udruge BioVrta nabavio sam autohtono domaće sjemenje i sadnice te krenuo u sadnju. Zasadio sam razno cvijeće, ivančice, nevene. metvicu i kamilicu. Negdje sam pročitao da neven pomaže povrću u borbi protiv nametnika i daje bolji okus povrću. Sadio sam blitvu, pome, paprike, artičoke, raštiku, razne salate, ravenele, petrusimul, steviu, šumske jagode. Svako proljeće sam uzgajao pomice i paprike i još raznih biljičica u čašice pa potom presađivao. Ugodno sam se iznenadio već prve godine, jer sve što sam stavio u zemlju, niklo je bez problema. Stari limun koji se dotada nekako 'kaputavao' i rijetko davao polodove je počeo rasti ko mahnit, a davao je svake godine kile i kile zdravih limuna. Susjedina mačka je isto osjetila neku aktivnost u vrtu, pa se često izležavala ispod limuna glumeći drijemež i totalnu nezainteresiranost.

Kako sam se već tada bavio orgonitima, vrt mi je bio pun orgonita, a kruna svega je moj prvi orgonski chembuster top koji je dosta dugo isijavao orgonsku energiju iznad i uokolo sebe, potičući sve na rast, na maksimum. Tek sad kad vidim sliku topa u vrtu, primjećujem koliko se ružmarin iza njega razmahao od te silne energije. U vrtu i kraj njega sam proveo sate i sate radeći orgonite, namatajući razne zavojnice za orgonite, a najveći je bio gušt kad sam mogao izmisliti neki razlog da sjednem na zemlju i nešto raduckam, a u biti više meditiram, odmaram i uživam u mirisima koje lagani vjetrić nosi okolo.

U najugodnijem sjećanju mi je ostao stari limun kojega smatram svojim duhovnim vođom, jer je cijeli vrt gravitirao oko njega, pa i ja, a on je to osjetio i rastao svake godine sve više i više te sve više limuna davao. Šumske jagode su mi bile vrlo simpatične, iako nikad nisu puno rodile, ono malo plodova je bilo slađe od najslađeg, a u sjećanju su mi ostale zbog vrlo smiješnog načina širenja. Šire se kao korov i to neobičnim nadzemaljskim putem. Raštika je po meni najjača i najotpornija biljka, a i ujedno i najzdravije povrće. Nikad neću zaboraviti 2012. godinu kad je pao snijeg u Splitu. Cijeli vrt je bio bijel. Nisam očekivao da će išta preživiti, kad ono plop, eto ti listovi raštike, veselo se probijaju kroz snijeg, kao da im snijeg upravo paše. Strašna biljka.

Radi selidbe sam morao napustiti svoj mali vrt, ali on nikad nije napustio srce moje. Već sam nabavio novi komad zemlje i to baš svoj i namjeravam nastaviti tamo gdje sam stao. Ohoo!!

Slike mog vrta:

Reference:

• Grupe solidarne razmjene i ekološke tržnice u Hrvatskoj
• Popis grupa solidarne razmjene grupa
• Bioniri - jedina grupa solidarne razmjene iz Splita pod okriljem Kadulje
• Udruga BioVrt Silvije Kolar-Fodor
• Lovac na bilje interesantna emisija o samoniklom bilju u produkciji HRT-a
• Vrtlarica već legendardna emisija o vrtlarenju, svakako vrijedi pogledati
• Bernarda Orehovec - priča o njoj s HRT-a
• VrtIzobilja - blog Hrvoje Novosela
• Šume hrane dokumenatarac Geoffa Lawtona o uzgoju šume hrane
• Back To Eden dokumenatarac o načinu uspješnog eko uzgoja vrta Paul Gautschija
• Hrana d.o.o. (Food Inc.) dokumentarac o pravoj prirodi današnje prehrambene industrije
• GMO mitovi i istine dokumentarac o otrovu koji se danas zove GMO hrana
• Earthlings dokumentarac ili bolje rečeno horror o mučenju životinja koje se etiketiraju kao industrijski uzgojena hrana
• Zvonki cedar ruski I - Anastazija - prva knjiga serije od 9 knjiga Vladmira Megrea o sibirskoj pustinjakinji Anastaziji. Obavezno štivo
• Tajni život biljaka - knjiga Peter Tompkinsa i Christopher Birda o tome kako biljke osjećaju i komuniciraju
• Revolucija jedne slamke - knjiga legendarnog japanskog vrtlara i također filozofa Masanbou Fukuoke
• Zeleno za zdravlje - knjiga Victorie Boutenko u kojoj objašnjava prednosti sirove ishrane

Print