22.08.2017 - Orgonitni krug oko Kozjaka
Nakon hiper produkcije orgonita tog ljeta, godine zemaljske 2017., vrijeme je bilo da višak orgonita giftam u svojoj neposrednoj blizini, po starom receptu Dona Crofta, koji je rekao da osim svoje kuće i stambenog prostora uvijek treba 'pokriti' i svoju širu okolicu s orgonitima. Hmm, možda sam to shvatio predoslovno jer sam kroz sve ove godine kojima se bavim orgonitima giftao skoro cijeli Split uzduž i poprijeko. Uglavnom, cilj današnje operacije je bio spajanje ugodnog s ugodnim, odnosno lagana cijelodnevna planinska šetnja preko Kozjaka kombinirana s bacanjem orgonita.
Početak avanture je bilo sučuračko groblje gdje se nalazi crkva pod zaštitom Gospe od Hladi, prolazne točke su bile sklonište Orlovo gnijezdo, zaokruživanje najvećeg vrha gdje se nalazi vojna radarska instalacija dolaskom do Mariča staje na sjevernoj strani Kozjaka, te zatvaranje kruga preko crkve sv. Luke i planinarskog doma Putalj. Cilj operacije je bio stvaranje orgonitnog kruga oko vojne radarske postaje koja se nalazi na najvećem vrhu Kozjaka. Ta mala postaja je u biti veliki generator negativne energije, postaja za kontroliranje vremenskih prilika i psi ratovanje, a kao i sve vojne baze ili veće crkve smještena je upravo na izrazito energetski jakom mjestu s jasnim ciljem da ometa, iskrivi ili priguši energiju Majke Zemlje, u ovom slučaju krševitog Kozjaka. Kako ovakve postaje troše dosta energije, posebni dalekovod ide do nje, a od silne negativne energije, nedavno se veliki komad stijene ispod postaje jednostavno odlomio od litice i pao, kao da i sama planina više ne može podnijeti količinu negative koje izvode mračnjaci prikriveni iza vojnih odora, državnih tajni, crnih fondova i crnih svečenika koji iz Vatikana ili od kud već kontroliraju ili bar misle da kontroliraju i posjeduju svakog čovjeka i svaki dio zemlje na ovoj planeti.
Suočen s tom nemjerljivom količinom idiotizma, gluposti i nazadnjaštva, prikrivenoj sada ispod kvazi high-tech HAARP emitera, radara, dronova i ko zna kakvih glupavih i ispraznih metalnih kantica, došao sam ja s svojom kantom punom svojih malih svjetlonoša, nositelja svjetla onih dana kada je/kada će čovjek opet ponosno hodati svetom Zemljom u ljepoti.
Uključivši svoj mali PW (power wand), 'naoružan' s kacavidom za zakopavanje orgonita, naprtnjačom, kamerom i štapovima, krenuo sam na svoj put. Prvo giftanje je jasno bilo groblje Gospe od Hladi. Groblja svakome predstavljaju neugodna mjesta, a rezultat su još jedne ljudske gluposti i djelovanja mračnih sila koja su nas navela da svoje najmilije pokapamo u rupama jedne naviše drugih u gomilama i da betonskim pločama i ostalim glupostima čvrsto okujemo njihove duše da budu što duže na neprirodnom mjestu. Po riječima Anastazije pripadnice stare loze prvobitnih ljudi (Vedrusa), čovjek treba biti ukopan na svom imanju ispod stabla ili na mjestu koje je posebno za njega i koje on možda sam odabire, a osim stabla ili trave, na mjestu ukopa ne trebaju nikakvi spomenici, ploče, ni križevi, jer svaka vlat trave, svaki kamen, svako stablo čuva njegovu dušu i omogućuje mu sretan povratak na Zemlju ako to on želi.
Druga točka giftanja je bio spomenik nastradilim pilotima bivše JNA iz neke davne avionske nesreće, za koji nisam znao ni da postoji. Došavši na vatrogasni put ispod radarske postaje, tu sam nastavio s bacanjem orgonita, možda shvativiši da sam ih ponio premalo. Penjanje do Orlovog gnijezda je bila najzahtjevnija dionica, a ispred mene se nalazila slabo prohodna staza do planinarskog skloništa koje se točno nalazi sjeverno od radarske postaje. Za ovo sklonište nisam ni znao da postoji, nisam siguran jesu li to Mariča staje, ali zasad nije bitno. Moram prinzati da sam ovim putem išao prvi put i da sam se skoro izgubio u žbunju jer staza uopće nije označena. Kraj ovog skloništa se nalazlila jedna mala simpatična kapelica, te jedan mali izvor vode dokazujući bogatstvo ovog krša. Iako nam povjesničati kazuju o velikoj oskudici i teškom životu ljudi iz davnina na ovom kršu, moj osobni dojam je drukčiji. Vjerujen da su ljudi onda znali ovdje živjeti u skladu s tadašnjim uvjetima i da su sigurno bili zdraviji i veseliji nego mi danas.
S istočne strane radarske postaje sam došao do crkvice Sv. Luke, opet male simpatične crkvice rađenu od srca i u iskrenoj težnji čovjeka da se približi svom kreatoru. Za mene su fascinantne ove male građevine koje se mogu pronaći na vrhu skoro svakog brda u Dalmaciji. Za razliku od ogromnih hladnih i odbojnih crkava koje izazivaju strahopoštovanje u čovjeku kad se nađe ispod viskoh svodova, ove male crkve, bar u mojim očima, predstavljaju utočište i spas i iskrenu ruku pomoći za one kojima je pomoć potrebna, pa sad se i ako se radi i o osnovnoj zaštiti od kiše i vjetra.
Svoj kružni put i giftanje Kozjaka sam završio u planinarskom domu Putalj. Vođen svjetlom, tog dana sam donio još više svjetla na Kozjak, bar malkice neutralizirajući dio negative.
